Taksijem od Yerevana do Batumija
Nakon obilaska glavnog armenskog grada i okoline koja se dolaskom u ovu zemlju ne smije zaobići, vraćamo se opet u Gruziju, ali drugim smjerom – prema Batumiju na Crnom moru. Taksijem!Nije baš uobičajeno voziti se 10 sati taksijem, ali eto, mi smo tako odlučile. Bolje rečeno cijena je to dopuštala.
Druga mogućnost bila je putovati noćnim vlakom, što smo svakako htjele izbjeći. Naime, na granici treba izići sa stvarima, proći pasošku i carinsku kontrolu i onda se opet popeti na vlak. Neprihvatljivo zbog noći i teških kofera.Vožnja danju (taksijem) prilika je za upoznavanjem Armenije i kad Erevan i bliža okolica ostanu iza nas. Predivni pejzaži, visoravni, stada ovaca, krava, konja. Kada bi ih u Hrvatskoj bilo toliko koliko smo ih tijekom vožnje vidjeli, bilo bi nam dovoljno.
Nepregledne površine zasađene kakijem, šipkom, mandarinama. Ponosni su na autohtone vrste vinove loze i na tisućljetnu proizvodnju vina.Na vrhovima brežuljaka, strše armenske kršćanske crkve, spomenici vjerske zajednice koja je sačuvala autokefalnost.Armenija je mala (29 800 km²) i povijesna su je događanja kroz stoljeća samo smanjivala. Tako je ostala i bez svete planine Ararat čiji se snježni vrh (5137 m) odsvuda vidi, a njihova je jedino na daljinu, u pogledu.
Izgubili su je 1915. i otada je na teritoriju Turske. Armenija se mentalno s tim ne miri. Ova mitska planina je u njihovu grbu i na novčanicama. Ararat je simbol opstojnosti ovoga naroda i u njihovoj povijesti i literaturi je sveprisutna. (Tužno je da Armenac ni kao alpinist ne može doći na njegov vrh).Na granicu s Gruzijom dolazimo nakon 5 sati vožnje. Granični službenik pokazuje moju putovnicu kolegi do sebe i očima pita: odakle ova tu!?Vožnja do Batumija ide kroz slične predjele, a mi nestrpljive da vidimo Crno more. Obje zemlje imaju autoput koji krati vrijeme, ali uskraćuje nam utiske predivnih, pitomih predjela. Sunce klone prema Zapadu.U ravničarskom smo dijelu jugozapadne Gruzije. Površine s južnim voćem i pašnjacima, razdvojene vijugavim rijekama i potocima pomalo nestaju u bojama sumraka.
Konačno smo na obali. Izgleda kao da se vozimo od Omiša prema Vruji. A onda iz mraka zabljesnu svjetla Batumija. Zbog ogromnog prometa i tisuće svjetlećih reklama, grad izgleda vrlo kaotično. Vozač se ne snalazi najbolje, kruži okolo, iako je smještaj u samom centru staroga grada.Konačno smo tu!Jutro će nam darovati jednu sasvim drugačiju sliku. Ta priča zaslužuje poseban post.
Rilke je putovao pješačeći i ustvrdio da nije sve uočio jer je hodao prebrzo. Mi smo se vozile taksijem koji je naročito na autoputu ”letio”. Koliko smo tek onda mi propustile?!
Ivana Šiško