Putovanje koje treba ponoviti
Čvarci, ne komarci….ovako je naša Nina nazvala WhatsApp grupu unutar koje je dogovoren program za putovanje na sjeveroistok Hrvatske. Melita je dugo slagala putni kolaž, koji ćemo zaokružiti u tri dana…
Dan 1.
Tmurno, zimsko jutro. Petak, pet sati. 20.veljače. Šest članica naše Udruge kreće na put.
Kiša ne prestaje. Pauze na autoputu su kratke i pojačavaju želju: stići što prije!
Vrpolje je naša prva stanica, mjesto gdje je 1883. rođen Ivan Meštrović. Posjećujemo njegovu Galeriju. Osnovana je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nije velika kao one u Splitu ili Zagrebu, ali,mještani su na nju jako ponosni. Ispred zgrade kipareva skulptura u radnom zamahu, a do nje kip Ivana Krstitelja.
Obzirom na ograničeno vrijeme, pune dojmova napuštamo Vrpolje, kako bismo stigli sve što je planirano.
Put nas vodi prema Đakovu. Slavonski gradić s dvadesetak tisuća stanovnika, dočekuje nas sa svim odlikama lošeg zimskog vremena. Ovdje imamo dva važna cilja : Državnu ergelu lipicanaca i katedralu sv. Petra .
Priča o ergeli u Đakovu odavno je izašla izvan granice naše zemlje.
Ta plemenita vrsta konja, uzgoj i cijeli tretman s njima, spada u još jedan hrvatski ponos. Obišli smo tri štale, vidjeli konje tamne, sive , bijele. Elegancije i stasa im ne nedostaje. Stoga nije ni čudo da su imali posjete s engleskog dvora, 1972. i 2016. godine.
Lipicanci, divni ste! U ovaj kišni dan, bilo bi najbolje ostati i družiti se s vama!
Đakovo je kulturno bogatstvo u malom i stoga moramo dalje. Ništa od želje da kiša stane, pa se guramo pod naše kabanice i kišobrane.
Ispred nas je monumentalna građevina od slavonske cigle s dva tornja (90 m visine), građena u neoromaničkom stilu. Nezaobilazno je mjesto posjete svakom putniku namjerniku u ovom kraju.
Naša vodička je Silvija. Ona već nizgodina proučava katedralu, ali i druge povijesne i kulturne znamenitosti Đakova i okolice. Stoga , druženje s njom shvaćamo kao privilegiju i čast.
Ukratko, Josip Juraj Strossmayer , biskup, teolog, pisac, političar i mecena, bio je utjecajna ličnost u povijesti i kulturi 19. stoljeća. Rođen je u Đakovu 1815. i upravo njegovom zaslugom sagrađena je 1882. ova katedrala. Najbolji graditelji, slikari, dekorateri Monarhije i šire ostavili su u, i na njoj, svoj umjetnički trag. Jedinstven sklad monumentalnosti i dekora, igra boja , ornamenti, freske , oslikani zastori s naglašenim prividom treće dimenzije, posebnosti su koje će svaki posjetitelj dugo pamtiti….
Klupe, napravljene od slavonskog hrasta, djelo su domaćih majstora.
Ovdje bi čovjek mogao sjediti, meditirati i diviti se satima i da mu opet ostane nešto , što u tom mnoštvu usklađenih detalja, nije uočio.
U kušaonici ”Bačva” uz liker od lješnjaka, opraštamo se od Silvije. Na redu je Osijek!
Obnovljeni grad, uglavnom je izliječio svoje vanjske rane. Ne znam da li će one unutarnje ikada dokraja zarasti.
Osvjetljene barokne fasade i mokre ulice, blistaju u hladno zimsko predvečerje , a mi
još uvijek želimo dalje. Naša vodička Stanislava, s ponosom govori o parkovima, o 50 km biciklističkih staza, Tvrđi, o gradu sporta, mladosti i budućnosti koju Osijek zaslužuje. Ulazimo u crkvu sv. Petra i Pavla. Pri slabom svjetlu, u tišini, divimo se vitrajima , koji su veliko umjetničko blago ove crkve. Freske potpisuje Franjo Rački.
Za njenu gradnju zaslužan je , a tko drugi ,nego Strossmayer. Ako se veličina čovjeka vidi u njegovim djelima, Strossmayerova je zasluga za ovaj narod i ovaj kraj neizmjerna.
U Tvrđi – hotel Maksimilijan. Naš smještaj. Ovdje su možda nekada davno stanovali vojnici, ili su bile trgovine, obrti, svratišta gdje se moglo prenoćiti… Danas je to hotel, prilagođen turizmu, s dubokim štihom prošlosti, koja nas odnosi u neka druga vremena.
Osoblje je ljubazno i susretljivo, doručak vrh- onako po domaću.
A,a… večeru u ”Čardi kod Baranjca” sam skoro izostavila. Domaća riblja i mesna jela, ljubazno osoblje, umjerene cijene… Topla preporuka!
Dan 2.
21.2. Svjetski dan vodiča. Na cesti ispred hotela nazdravljamo, zahvalni prilici da radimo ovako zanimljiv i dobar posao. Amarula, koju je Melita donijela iz Afrike, grije nam grlo, a mi hrlimo gradu, u kojem će poteći suza tuge , ali i suza ponosa. Idemo u Vukovar!
Trpinska cesta, Bolnica, Vodotoranj , Ovčara, Memorijalno groblje, spomen su na devedesete koje se nikada i nikome ne bi smjele dogoditi. Na Ovčari, odmah uz cestu ,zabodene u zemlju, vijore hrvatska i francuska zastava- mjesto , gdje je nedavno pronađen Jean- Michel Nicolier.
Stoji Grad! Stoji Vukovar!
Nezaobilazna postaja u našem obilasku Vukovara je i Muzej vučedolske kulture . Povijest stara oko 5000 godina. U potrazi za plodnom zemljom i rudama, narod s Urala dolazi na obalu Dunava 3000 godina p.n.e. ,osniva naselje Vučedol i ostaje nekih 500 godina. Arheološka iskapanja vezana za to razdoblje traju još uvijek.
Muzej kao da je srastao s brdom, podijeljen je na cjeline koje prikazuju život u to prapovijesno vrijeme.
Skoro zaboravih, posjetili smo i Gradski muzej- u obnovljenoj zgradi dvorca Eltz.
Osim stalnog postava, vidjeli smo izložbu kostima od papira, darovite umjetnice Darije Prse, pod nazivom ”Maskenbal u muzeju” . Kao da čine logičnu cjelinu, papirnate haljine ”donesene” s europskih balova 19. stoljeća, dobro su se uklopile među barokni ambijent muzeja.
I nije ovdje završen naš ”radni” dan. Idemo do Iloka, Obilazimo crkvu sv. Ivana Kapistrana. franjevca iz 14.stoljeća. Zanimljivo je njegovo obećanje: Iloka će biti dok u njemu bude i jedan franjevac. (U zadnjem ratu , u gradu je sa stanovništvom ostao samo franjevac Marko Malović, dijeleći s vjernicima sudbinu toga teškog vremena).
Ne možete doći u Ilok i ne posjetiti Iločke podrume. Zlatna zrna s Fruške gore daju vina koja su nezaobilazan izbor na velikim svadbenim i drugim svečanostima. Iločki traminac služen je na krunidbi kraljice Elizabete II , 1953 godine!
Obišli smo podrume, degustirali vina, i nakon kupnje pokoje boce, krenuli za Osijek.
”Didin konak” u Kopačkom Ritu, s dobrom ribom i žabama, vratio nas je u život. Još jedan savršen dan je iza nas, hladnoći i tisućama koraka , usprkos.
Dan 3.
Vrijeme neumitno leti, ne pitajući da li nam odgovara, i opet smo s koferima na cesti . Sunce obasjava Tvrđu i uz njegov sjaj grad je još ljepši i vedriji. Na odlasku zastajemo slikati se kod ”Crvenog fiće”. Sjećate se toga užasnog čina ? Tenk JNA na ”časnom” vojnom zadatku.
Put nas dalje vodi u Ernestinovo, malo mjesto u blizini Osijeka. Ernestinovo ima Kiparsku koloniju naive, osnovanu još u sedamdesetima. Skulpture od hrastovine čine muzej na otvorenom.
Još jednom svraćamo u Đakovo da u Ivandvoru vidimo ”majke i bebe”. Tek tri sata prije našeg dolaska došao je na svijet još jedan mali lipicanac. Predivno!
Sunce nam se odlučilo odužiti za prvi kišni i drugi hladni dan.
Nebo je vedro, nigdje oblačka. Oko podne smo u Slavonskom Brodu. Grad na granici, a granica je Sava, koja nas dijeli od susjedne Bosne i Hercegovine.
Nedjelja, korzo pun ljudi. Očito su jedva dočekali, nakon kiša i snijega da konačno mogu izaći. U sredini glavnog trga je kip Ivane Brlić Mažuranić, rad Marije Ujević Galetović. Preko puta u malom parku skulptura Šegrta Hlapića (autor Kuzma Kovačić). U rodnom Brodu književnica je nalazila inspiraciju za svoja djela , koja su bila i ostala vrh naše dječje književnosti.
Nakon ugodnog obilaska i ručka krećemo prema Dalmaciji. Putem sortiramo dojmove.
Prisjećamo se duhovitih trenutaka, kad smo naručili taxi za 6 osoba, a dva mjesta otraga su za malu djecu, ne odrasle ljude. Dobra volja i smijeh riješe sve prepreke pa i onu kad se trebaš nekako sklupčat da uđeš, ne pitajući se kako ćeš izaći. A taj izlazak je scena za sebe. Ne da se prepričati……
Počela sam s ”čvarcima, ne komarcima”. Komaraca srećom nema, čvaraka sigurno ima, ali
mi smo bili u nekom drugom filmu i na čvarke zaboravili. Drugi put!!!
Napisala: Ivana Šiško